My Career Path || Monday Confessions


Being a creative soul born into a family of scientists is a recipe for a confused teenager. I wasn’t quite sure what I wanted to be, and trust me there was a lot of pressure coming from all sides. Its always hard because you can’t write on the university application “successful” but that is all I knew I wanted to be.

I was never one of those children who knew exactly from the age of 4 that they wanted to be a doctor, or a singer, ballet dancer, nothing like that. I had various phases and tried everything, I danced, I played volleyball, did arts, played a violin, sang in a choir, took some acting lessons and many other things just to learn about myself, but somehow it felt like my parents were directing me in a diffent way.

I attended all those lessons and never felt like any of them were “the one”, they were all fine, I was pretty good in all of them, but nothing felt right, nowhere was the place where I really wanted to be, as it all seemed like a bit of an effort. I couldn’t understand my best friend who just couldn’t wait to go for a dancing class, and whose mum would punish her by not letting her go for it. I thought that was incredible, as for me dancing class was fun, but also would skip a few if I didn’t feel like it. There was just no passion.

I had to make a decision on which high school should I attend and more-less my profession just as I turned 14. This decision had to be made three months before I finished elementary education and I had a big problem not knowing what I wanted to do later in life. Luckily, I picked a school with broad education, something that prepares you for any higher education you might want at later stage. Little did I know that it won’t be any easier to choose a profession at the age of 17.

I remember it like it was yesterday, it bothered me for days and the deadline was approaching. I first wanted to be a dentist, then a lawyer, then a doctor, then a journalist. I also discussed the fashion courses with my mum, realising that I wanted to be granted a job after university and that some of the courses like history of art and fashion design that I wanted to study wouldn’t allow it. I settled for pharmacy, because not only everyone in my family is a pharmacist, but I knew that school was never a problem for me and that I will finish it and get a job immediately. But somewhere deep inside I had a feeling that this is only temporary and that my calling will be something else.

Why did I settle for pharmacy if it wasn’t my biggest passion you might wonder? We live in a world where nothing is certain, but I knew that this is secure job and also that it is good for a woman. I also knew that I wanted to be an independent woman, one that can look after herself and with that degree in my hands I could study anything I liked later in life, because at 23 I would still have time to go and study journalism while with working as a pharmacist.

Its hard to force a dream job and I know that because I tried so many different ones. While studying pharmacy I tried any job that appeared appealing. All of the jobs seemed amazing on paper and something I thought I would absolutely love to do, until I did it. There are number of jobs listed in my employment history, including NHS survey administrator, which was highly paid job but taught me that a boring job isn’t worth the most amazing salary either. I worked as a promotional model only to learn that even for a sociable person like myself this employment did not give that much pleasure after all. I also worked at university and in retail, but every job lacked something, so I realised that jobs had different categories-ones that don’t pay well, ones that don’t have future and ones that you absolutely hate but pay well. Which one to choose?

I could have easily sat back and spent my parents money while at university. It was an option, but I knew that if I became comfortable doing that, I will never be successful at anything or fulfil my only dream- being successful at what I do. Any job that wouldn’t let me be great at it wouldn’t be my drew job and in order to succeed you have to work hard. To work hard you have to want success, and if you are already living comfortably and spending your parents money you will never want to have it badly. My ambition was my driving force.

Money was not sufficient motivation, but knowing I needed to make it made me look for jobs. What motivated me were the praises- bosses who gave me compliments on my hard work and promotions. Since most of my jobs were seasonal or non permanent, they would always end with a big box of chocolates and same words “Thank you for all your hard work”. Now this brings me to talent. I never thought I had any particular talent, I was just average good at everything, but never exceptional. You know, not good not bad, just average, which is why I knew I had to work hard at every job, and earn respect this way.

When I got my first 9-5 regular job in a pharmacy I was fairly upset, it just wasn’t my dream job. The bosses kept offering me more and I felt like I was sucked into a machine, doing a job I didn’t want to do. I couldn’t quit because there was nothing better to do, no better paid job for my qualifications and I was scared that I will get bored of any other job, just like I was bored of all of those hobbies while growing up.

My calling in the end did prove to be journalism, in fact related to fashion, just how I wanted it. I realised that I never really knew all of my options as a 14 year old, when I was told that there are only few jobs out there: lawyer, doctor, economist and a vet and all the other jobs that you have to volunteer in forever. It seems pretty sad that unless you try experiencing with a lot of different careers you will never know what you want. My experience in retail, communications, customer service, marketing, management, hospitality and education helped me become the person I am, and helped me find my true calling. If I never tried all those hobbies and jobs I would have never started my blog, founded my company and started developing my career while knowing that YES, THIS IS IT!

Don’t judge people for what they chose to be, everyone has their reasons, but try and explore, experience different things, be brave, volunteer, get hired and hand in notice if you don’t like it. Don’t forget that every job is a self-portrait of the person who did it,how do you want yours to look? I decided that this is the job I love, I am completely taken by it, it makes me work, motivates me and drives me to get up very early in the morning and work late into night. This motivation feeds my ambition enabling me to become what I really wanted to be when I was a little girl – successful.

My story involved a lot of confusion, tears, explanation to parents and friends, many sleepless nights, worrying that I will hate my degree, worrying that I will hate my job- too much time spent thinking instead of living, trying and testing. You will never know unless you try, so before you quit everything else to start a degree that you just think might be right for you, or before you put all your money into something you aren’t sure if you will love, make sure to try and do it for some time to avoid regrets. That dream job in a glossy magazine? Do you even know what your responsibilities would be? Do you know how much money you would make? Make sure you are not just dreaming about your perfect career, make sure you are doing it.

And if the job doesn’t exit, then work hard and create it. After all, isn’t that what us bloggers did? Every day broadening the industry, turning a hobby into a career just because when you love what you do you will never work a day of your life.

*Please like this post on Bloglovin’ if you want more Monday Confessions
Kada ste kreativac rodjen u porodici roditelja koji se bave naukom mozete biti sigurni da ce vam biti jako tesko da se pronadjete. Nisam bila sigurna sta zelim da budem, a pritisak je stizao sa svih strana. Problem je sto nisam mogla napisati u aplikaciji za fakultet “uspesna”, a to je jednino sto sam znala da zelim biti.

Nikada nisam bila jedna od one dece koja svima pricaju od 4. godine da zele da budu doktor, balerina, pevacica, nista slicno. Imala sam razne faze i pokusala svasta, isla sam na casove plesa, odbojke, svirala violinu, pevala u horu, isla na dramsku sekciju i u kreativne radionice, ali ni u cemu se nisam pronasla u potpunosti a imala sam osecaj da su me roditelji uvek usmeravali na naucnu stranu.

Isla sam na sve te dodatne casove, ali nikada nisam imala osecaj da me ijedna od ovih aktivnosti ispunjava. Sve je to bilo okej, u svemu sam bila jednako dobra, ali nije to bilo to. Nikada nisam mogla razumeti moju najbolju drugaricu koja je non stop pricala o casovima plesa koje smo zajedno pohadjale, radovala bi im se dva dana unapred, a kada nije bila dobra u skoli mama bi je cak kaznjavala na taj nacin sto joj je branila da ide na ples. Ja sam volela casove plesa, ali sam s vremena na vreme i propustila koji ako mi se nije islo. Jednostavno nije bilo strasti.

Tek sto sam napunila 14 godina morala sam da odlucim u koju cu srednju skolu ici, to je bilo prvo susretanje sa problematikom, jer nisam znala sta zelim da studiram a samim tim ni u koju srednju skolu da idem. Bojala sam se pogresne odluke, pa sam upisala opstu gimnaziju misleci da cu za par godina sigurno znati sta zelim da budem. Nisam ni sanjala da cu jos veci problem imati sa 17 godina. (Krenula sam u osnovnu skolu sa sest godina)

Secam se kao da je bilo juce, mucilo me danima a rok se priblizavao. Koji fakultet upisati? Prvo sam zelela da budem zubar, pa advokat, pa doktor, ali i novinar. Takodje sam razmisljala o modnim fakultetima i razgovarala sa mamom, dosle smo do istog zakljucka, ja sam zelela posao cim zavrsim fakultet, a sa diplomom iz istorije umetnosti ili modnog dizajna to mozda ne bi bilo moguce. Ipak sam se odlucila za farmaciju, jer ne samo sto su mi svi u porodici farmaceuti, vec sam znala da cu ga zavrsiti jer skola nikada nije predstavljala problem za mene, ali sam isto tako znala da je mogucnost za dobijanje posla mnogo veca nakon studija. Ipak, negde u dubini sam znala da ovo nije moj poziv, vec nesto privremeno, kao plan B.

Zasto sam se odlucila za farmaciju ako to nije bila moja strast? Zivimo u svetu gde nista nije sigurno, ali sam znala da je ovo posao divan za zenu, nesto sto unosi sigurnost. Znala sam da zelim da budem nezavisna zena, neko ko moze da vodi racuna o svojoj porodici i sebi u buducnosti, a sa tom diplomom u rukama mogu biti sta god pozelim kasnije. Na kraju krajeva, sa 23 godine sam mogla upisati drugi fakultet, mozda cak i to novinarstvo o kojem sam razmisljala.

Ne mozete na silu otkriti ili odluciti koji je vas posao iz snova, a ja to znam jer sam probala mnogo razlicitih. Dok sam bila student oprobala sam se na svakom poslu koji me je privlacio. Svi poslovi za koje sam mislila da su glamurozni i divni su to bili samo u mojoj glavi i sve dok ih nisam probala. Jedan od poslova koje sam probala bio je i sluzbenik za NHS (Nacionalna Zdravstvena Sluzba), gde sam naucila da jako lepa plata nije vredna dosadnog posla. Radila sam i kao promo model, da bih otkrila da iako sam drustvena i pricljiva osoba, ovo mi nije predstavljalo neki uzitak. Takodje sam radila na fakultetu i u prodaji, ali svakom poslu je nedostajalo nesto, tako da sam naucila da poslovi spadaju u tri kategorije- oni koji nisu placeni dobro, oni koji nemaju buducnost i oni koji su super placeni ali ih mrzite. Koji odabrati?

Mogla sam da se opustim i da jednostavno trosim novac mojih roditelja na fakultetu. To je bila jedna od opcija, ali sam znala da ako se opustim nikada necu biti uspesna ni u cemu, a to je bio moj jedini san- da budem uspesna sta god radila.
Bilo koji posao u kom ne mogu biti dobra nije bio moj idealan, a znala sam da moram jako puno raditi da bih bila uspesna. Da biste radili mnogo morate biti motivisani uspehom, a ako vec lepo zivite i trosite novac roditelja nikada necete zeleti uspeh toliko. Znala sam da moram da kreiram sopstvenu motivaciju jer je moja ambicija bila jako gladna.

Novac me nije motivisao, ali posto sam znala da mi je neophodan znala sam i da moram imati posao. Ono sto me motivisalo jesu pohvale, menadzeri koji su mi davali komplimente na racun mog rada kao i unapredjenja. Vecina mojih poslova je bila za sezonu ili dve i zavrsavala se kutijom cokolada koju bih dobila i cestitkom u kojoj bi uvek pisalo “hvala ti za sav rad i trud”. Posto sam uvek mislila da nisam posebno talentovana ni za sta, vec jednostavno prosecno dobra u svemu, bas kao i vecina drugih ljudi, znala sam da jedini nacin da zasluzim postovanje jeste napornim radom.

Kada sam dobila prvi 9-5 posao u apoteci nisam bila u potpunosti ispunjena mojom svakodnevicom. Ovo nije bio moj posao iz snova, ali su mi sefovi nudili vise i vise pa sam se osecala kao deo neke masine, radeci posao koji ne zelim da radim, ali ne mogu ni da napustim, jer osim sto je dobro placen, takodje sam se bojala da ce mi sve drugo brzo dosaditi, bas kao i oni dodatni casovi u detinjstvu.

Moj poziv je na kraju ipak bio neko novinarstvo, zapravo modno novinarstvo u digitalnom svetu, bas onako kako sam zelela. Shvatila sam da kao dete od 14 godina nisam ni znala koje su moje opcije, u skolama i kod kuce uglavnom cujes samo za sledece profesije: advokat, doktor, ekonomista i veterinar a ostali poslovi ili nisu placeni ili morate volontirati do besvesti. Prilicno je tuzno da osim ako ne probate bas sve necete znati sta zelite da radite. Moje iskustvo u prodaji, komunikacijama, odnosima sa musterijama, marketingu, menadzmentu, ugostiteljstvu i edukaciji su mi pomogli da budem osoba koja sam danas i da pronadjem sta zelim da radim. Da nisam imala razne hobije i poslove ne bih nikada zapocela ni blog, osnovala svoju kompaniju i pocela da razvijam karijeru za koju konacno mislim DA, TO JE TO!

Nemojte osudjivati ljude zbog onoga sto rade, svaki posao je vredan poštovanja, zato probajte razlicite stvari, budite hrabri, volontirajte, zaposlite se i dajte otkaz ako vam se ne dopada. Ne zaboravite da je svaki posao portret osobe koja ga obavlja, kako zelite da vas izgleda? Shvatila sam da je ovo posao koji ja volim, totalno sam obuzeta njime, tera me da radim, motivise me da ustanem rano ujutru i da radim do kasno po noci. Ova motivacija hrani moju ambiciju i jedini je nacin da budem ono sto sam zelela da budem kao mala devojcica- uspesna.

Moja prica je podrazumevala mnogo konfuzije, suza, objasnjavanja roditeljima, prijateljima, mnogo neprospavanih noci, brige da cu mrzeti svoj posao, previse provedenog vremena razmisljajuci umesto ziveci, pokusavajuci, testirajuci. Nikad necete znati osim ako ne pokusate, zato pre nego sto odustanete i napustite sve ostalo da bi poceli studije necega sto samo mislite da volite obavezno to i probajte pre nego se pokajete. Taj posao iz snova u casopisu? Da li uopste znate koje bi vam bile obaveze i sta on podrazumeva? Da li znate koliko biste zaradjivali? Nemojte samo sanjati o karijeri, vec zasucite rukave da biste bili sigurni u ono sto zelite da radite.

A ukoliko vas posao iz snova ne postoji, onda radite sve dok ga ne stvorite. Na kraju krajeva zar to nije upravo ono sto smo mi blogeri uradili? Svaki dan sirimo industriju, pretvorite svoj hobi u karijeru, jer kada volite ono sto radite, necete nikada raditi nijedan dan u zivotu.

*Molim vas da lajkujete ovaj post na Bloglovin’u ako zelite jos Ispovesti Ponedeljkom.
Za sve moje citatelje i one koji zele da se druzimo, upoznamo, izgrlimo i ispricamo, meet up je u Novom Sadu u subotu, 29. novembra u podne na Mileticevom Trgu. Cekam vas 29.11 u 12.00 kod spomenika. Jedva cekam da se upoznamo!








  1. Mia
    Nov 24, 2014 / 12:49 pm

    Lepo i inspirativno :)

  2. Maja
    Nov 24, 2014 / 12:49 pm

    Zanimljiva prica stvarno. A seca se da si pre govorila da si zavrsila i fakultet za Spanski jezik?

    • Nov 24, 2014 / 1:33 pm

      Spanski jezik sam uporedo sa farmacijom zavrsila, ali ne zato sto zelim da se bavim njime, vec jer ga obozavam i to mi je bilo kao neki hobi, jer nijedno predavanje nisam shvatala kao obavzu, vec zadovoljstvo ali sam znala da ne zelim da budem nastavnik ili prevodilac :)

      • Tteeks
        Nov 24, 2014 / 4:41 pm

        Da li si zavrsila kurs spanskog ili spanski jezik u trajanju od cetiri godine?

      • Nov 24, 2014 / 7:04 pm

        Zavrsila sam na University of Brighton 4 godine Spanskog Jezika i dobila diplomu osnovnih studija.

      • slavica
        Nov 25, 2014 / 10:03 pm

        svaka ti cast Tamara. Zeljela bi da mi curica bude poput tebe! Sad je tek 8 godina… Citam tvoje postove da se ja naucim da joj danas sutra pomognem.
        Hvala ti

  3. Anonimus
    Nov 24, 2014 / 12:53 pm

    Great story!

  4. Nov 24, 2014 / 12:56 pm

    loved this so much! and my story is very similar to yours :)

  5. Anonymous
    Nov 24, 2014 / 12:59 pm

    Ista ja, mnogo mi je lakse kada vidim da na svetu postoji jos jedna osoba koja i nakon zavrsenog fakulteta (priznaje da to nije to), ali da isto tako nije sigurna sta je TO.Ako me razumes.

    Jako je tesko kada vidis da su svi odusevljeni svojim poslom nakon fakulteta, a ti se osecas skroz suprotno i pitas se gde si to pogresio.

    Hvala do neba Tamara.

  6. Hollie Garner
    Nov 24, 2014 / 1:01 pm

    This is such a wonderful post Tamara! You are an exceptional young lady and you really show that you can make out of life what you want if you work hard and sometimes create your dreams! I am so proud of you and thank you for the inspitation! xx

  7. Nov 24, 2014 / 1:29 pm

    I know exactly what you mean.. I’m from Bulgaria and I wanted to pick secure and good for a woman job too. And even though my mother is a doctor and most of my family members are also doctors or nurses, I opted for Pharmacy. Actually I just took my state exams and am graduating in February. But as much as I love the profession I chose almost 8 years ago, I still want to follow my dreams and try different things, because it’s important to feel satisfied with your job and with yourself in general. But let’s see what life will bring..
    And I just wanted to say thank you! You are such an inspiration. Looking what you have achieved, even though you are from a similar home country, really gives me hope and motivated me every day.


  8. Nov 24, 2014 / 1:53 pm

    This has been a really inspirational post – thank you for writing it! I recently have up my job as a Manager to go freelance, i’ve always wanted to work in shoot production – particularly focusing on interiors. I know this is one of my passions and have been lucky enough to have the contacts to allow me to slowly start doing this. BUT I would also love to perform professionally in Aerial and this has really inspired me to really work for it.

    Thank you!! x

  9. Julijana
    Nov 24, 2014 / 1:58 pm

    Jedva cekam ponedeljak zbog ove tvoje nove rubrike. Postovi su zaista inspirativni i nemoj prestajati da pises i da nas sve inspirises. Svaka ti cast na svemu!

  10. Anonymous
    Nov 24, 2014 / 2:05 pm

    Tamara da li ces biti sa Zoranom u petak u delti. Jako bih volela da te vidim ali sam sprecena da dodjem u Novi Sad. Molim te odgovori!!! <3

    • Nov 24, 2014 / 3:32 pm

      Necu biti u petak u delti zbog obaveza :(

      • Anonymous
        Nov 24, 2014 / 3:53 pm

        Aaa bas mi je zao , moja drugarica i ja smo se bas nadale da cemo te videti. U svakom slucaju obozavamo te i nas si uzor. :*

  11. Anonimus
    Nov 24, 2014 / 2:33 pm

    Jako volim ovu rubriku. Pronasla sam se u tvojoj prici. Hvala na inspiraciji.

  12. Nov 24, 2014 / 2:50 pm

    This is definitely one of my favourite posts so far! It is so different from everything else you have written and you are just a huge inspiration for me because when I read this post I felt like you are putting into words everything that I am going through and I feel right now. It is great to know that after everything you have been through you found your way and that gives me hope that one day everything will be alright. Can’t wait for next Monday confessions post!

  13. ELi
    Nov 24, 2014 / 2:56 pm

    Everyone have to follow own way and dream, i studied Communication, i live for writer…Fashion it’s another passion, but it’s not easy in Italy to became journalist, and it’s for this motive that i’m a blogger maybe a little different to stereotypes.

  14. Nov 24, 2014 / 3:21 pm

    Love your Monday confession posts! You just pour your heart out and I am sure like myself, so many readers get so much out of these posts.


  15. Irina
    Nov 24, 2014 / 3:41 pm

    Kazes da si osnovala svoju kompaniju? O cemu se radi ako mozes da kazes?

    • Me
      Nov 24, 2014 / 5:32 pm

      I mene zanima, kakvu kompaniju si osnovala, o čemu se radi točno? Hvala. :)

      • Nov 24, 2014 / 7:09 pm

        Osnovala sam kompaniju preko koje idu sve stvari za blog, s obzirom da imam par ljudi koji rade za mene i da zaradjujem pare ovim poslom,moram imati kompaniju kako bih moglaredovnoobavljati sve duznosti i obaveze koje dolaze sa zaradom. Kompanija se bavi digitalnim medijima.

  16. Nov 24, 2014 / 4:06 pm

    I’m glad you’ve found a career that you love. I’m a bit at that point right now. I haven’t even started my rotations, which I’m sure will reaffirm my passion, but sitting in 5-8 hour days of lectures isn’t the most thrilling…
    Carolyn |

  17. Marija
    Nov 24, 2014 / 4:16 pm

    Ciao Tamara. Jako me inspirises da ucim puno i da sve dajem od sebe. Ja sam u istoj situaci. Icicu studirati Pravo ali srce mi kuca za modu.

    Moje pitanje za tebe je, kako nadjes motivatiu da ucis puno? I ja bi isto htjela ici za London studirati ali se bojim da ce biti pre tesko zbog jezika…

    Samo nastavi tako dalje! Obozavam te. Zelim ti ljep dan

  18. Jovana
    Nov 24, 2014 / 4:18 pm

    Hoce li biti meet up-ova u Beogradu? :) Jako bih volela ako bi uspela da dodjes na meet up sa Zoranom, mnogo bih volela da te upoznam! ❤

    • Nov 24, 2014 / 7:10 pm

      Ako bude, naravno da cete saznati. Trenutno nisam u mogucnosti doci u petak na Zokin meet up, ali ako uradim nesto po pitanju meet up-a kasnije javicu vam :)

  19. Lina
    Nov 24, 2014 / 5:22 pm

    Hi, you write, you founded a company, what kind of company it i?, I am just curious :D

    • Nov 24, 2014 / 7:11 pm

      Its a digital media company, since blog is my job I had to make it formal in order to be able to employ people, to get paid and to responsibly deal with all of those stuff :)

  20. Montenegrina
    Nov 24, 2014 / 5:41 pm

    Odlican text, jako poucan i realan! Moze li meet up i u Crnoj Gori jer ima puno nas ovdje koji te vole!♥♥♥♥♥♥

  21. N.
    Nov 24, 2014 / 5:57 pm

    Odlican post, zaista! Ja sam trenutno na pocetku studija i svakog dana mi barem jednom prodje kroz glavu kako sam promasila poziv, ali ne mogu da promijenim “major” jer ne znam sta bih drugo. Upisala sam biotehnologiju, iako ne volim previse hemiju, a i ne znam bas mnogo o toj profesiji. Htjela sam da pitam znas li ti mozda nesto vise o tome, i po tvom misljenju, je li bolje studirati farmaciju ili biotehnologiju, jer su slicne. Ja mislim da je mozda biotehnologija sira nauka, da ima vise grana u kojima bih mogla da se usavrsim, ali bih mnogo voljela da cujem tvoje misljenje. Hvala unaprijed! :)

    • Anonimous
      Nov 25, 2014 / 2:30 pm

      Ako si u Novom Sadu na Tehnološkom, ostani na tome ili se prebaci na farmaceutsko inženjerstvo :)

      • N.
        Nov 26, 2014 / 7:06 pm

        Zapravo, u Moskvi sam. :)

  22. Anonymous
    Nov 24, 2014 / 5:58 pm

    Da li ce biti meet up u Beograduuu??

    • Nov 24, 2014 / 7:03 pm

      Pratite drustvene mreze, kada budem znala ja, znacete i vi. Cekam da se neke stvari organizuju pa cu znati sve :)

      • Nov 24, 2014 / 7:09 pm

        A bilo bi ekstra da ti i Z napravite zajednicki meet up :-(

  23. Nov 24, 2014 / 6:01 pm

    Draga Tamara, meni se tvoje ispovesti mnogo dopadaju. U tebi viidim ogledalo sebe, svoje sumnje, svoje strahove. I ja takodje oduvek zelim da budes uspesna, cesto me je novvac sputavao i mislila sam da sad ako nemam novac za fakultet nikada necu biti ono sto zaista zelim biti- neko. Biti usesna i nezavisna, ne prosecna kakva sam oduvek sebe smatrala. Kada sam prvi put osvojila nagradu na drzavnom takmicenju, postala sam gladna za osecajem superiornosti.
    Ti i si lepa zena, ali tvoja lepota najvise se ogleda u lepoti tvoje duse. Zaista ti se divim kao zeni. Volela bih da te jednom upoznam i nadam se da ces ovo procitati, znacilo bi mi.

    Nedavno si me inspirisala da napravim svoj blog. znacilo bi mi da ga pogledas, pa makar ti se ne dopao Jedan tvoj klik, jedan nas osmeh.
    Uzivaj, zelim ti svu srecu.

  24. Nov 24, 2014 / 6:19 pm

    Wow your story is so similar to mine its almost crazy. Except my journey to my dream career hasnt ended yet. I really hope that I am right about the fashion journalism career. Thanks for posting this for the world to read and stay encouraged.

  25. Anonymous
    Nov 24, 2014 / 6:21 pm

    Tamara,hoces li molim te doci u Beograd da odrzis meet up? Mnogo bi nam znacilo! Volimoo teee <3 :*

    • Nov 24, 2014 / 7:02 pm

      Najverovatnije hocu, trenutno nemam detalje, jer je sve u procesu organizacije :)

  26. marina
    Nov 24, 2014 / 6:25 pm

    Bas si mi ulepsala ponedeljak ovim postom :) Hvala :)

    Unapred se raujem novim “Monday Confessionselim ti puno uspeha u daljem radu i puno citalaca//pratilaca.

    Svako dobro!

  27. Nov 24, 2014 / 6:25 pm

    Vidimo se u subotu:)

  28. Anja
    Nov 24, 2014 / 6:52 pm

    Tamara da li si studirala na privatnom ili na drzavnom fakultetu? Zanima me jer nemam mogucnosti da idem na privatan fakultet a volela bih da studiram u inostranstvu,iako imam 13 godina vec razmisljam u tom pravcu konkretno o arhitekturi i Velikoj Britaniji zbog jezika.Zelela bih da te pitam sta mislis o tome i da li bi mogla da mi preporucis neki sajt na kome bih mogla da se informisem jer kao i ti zelim da budem uspesna.U tebi i tvom zivotu i uspehu nalazim neki vid motivacije da nastavim da se trudim ne obazirajuci se na misljenja i komentare drugih ljudi,svaka cast na upornosti i hvala sto mene kao i mnoge druge ljude motivises da hrlimo ka svojim snovima,zelim ti sve najbolje.

  29. Nov 24, 2014 / 7:24 pm

    Dearest Tamara,
    Because of you I began to love Mondays. Thank you so much for inspiration you give through your most interesting and motivational posts. You are truly great person. I admire you so much! Keep it up, you beautiful lady, great things waiting for you to achieve them. You inspire me in so many ways. Thank you!

  30. Anonymous
    Nov 24, 2014 / 7:38 pm

    Kada pravis meet-up u Beogradu?

  31. Marilou
    Nov 24, 2014 / 7:48 pm

    Bravo, Tamara! Divna ispovest. To je nesto sa cim se svi manje-vise borimo u ovom svetu u kome se trendovi menjaju, u kome treba biti vizionar i hrabar, u kome smo u napacenj zemlji optereceni odgovornoscu da studiramo “klasicne” fakultete jer nama zenama to daje izvesniju buducnost, ali i kartu za napolje.
    Drago mi je da cujem da se tvoja putanja iskristalisala, za to je potrebno puno truda, a on se isplati, vise u drugom svetu vrednosti od onog kojim se danas sve vrednuje. Nije stvar samo imati Chanel torbu, nego biti zadovoljan kada otvoris oci i kada sebe uvek unapredjujes, i znas da moze jos bolje. :)

  32. Aurora
    Nov 24, 2014 / 8:01 pm

    Divno je vidjeti i procitati ovako inspirativan i iskren post, u danasnjem ludilu povrsnosti na drustvenim mrezama, medu blogerskom zajednicom i na youtubeu. Kosa mi se dize na glavi od promoviranja ignorancije, nezainteresiranosti i sveopce ljenosti koja se podastire djeci i mladim ljudima. Sa svih strana iskacu ideje o brzoj zaradi, ambicija i tezak rad tek su pojmovi izgubljeni u moru poruka o “quirky” i “sassy” personama na youtubeu, koji sjedeci na krevetu objasnjavaju kako u zivotu nikad ne treba raditi ono sto zaista ne zelis. Jer takvi poslovi iz snova inace padaju s neba, ravno u krilo mladim ljudima koji u meduvremenu hejtaju po netu bez “a” od ambicije.

    Uglavnom :) Htjela sam reci kako je lijepo i osvjezavajuce procitati realui sliku o pronalazenju posla koji zaista moze ispunjati covjeka, o putu na kojem su bile prepreke, vece ili manje, i o tome kako se upornost i tezak rad isplate.
    Lijepo je sto si iskoristila priliku, sa vrlo primamljivim startom, i dosla do onog sto zelis raditi i sto te usrecuje. Ja sam magistrirala novinarstvo, ali ima uvijek dana kad se mislim jesam li pogrijesila, tesko je naci se u samo jednom polju.
    U svakom slucaju, sretno :)
    p.s. Mogla si ubaciti ovakav tip postova i negdje sredinom tjedna, uzivam citajuci ih :)

  33. Nov 24, 2014 / 8:03 pm

    Wow inspiring story. Good for you Tamara.

  34. Nov 24, 2014 / 8:23 pm

    Amazing post. Thanks for sharing with us this confession. I also have the same problem, I don’t know yet what to do in my life. I hope till next year I will find something.
    I adore this category on your blog <3

  35. Adna
    Nov 24, 2014 / 9:11 pm

    Jedva cekam da te upoznam :) ( Sarajevo) ♥

  36. Anonymous
    Nov 24, 2014 / 10:04 pm

    mene zanima šta ti definiraš uspjehom? kažeš za sebe da znaš da si htjela biti uspješna, a šta je to? imati puno novaca, biti poznata..što? ili raditi onaj posao koji voliš i dobro zaradjivati od toga?
    osobno mi je smiješno kad si pisala tekst o iluziji savršnog života i onda se slikala među hrpom vrećica skupih brendova..ako je to trebalo biti ironično, nije tako ispalo. ispalo je površno. nema ništa loše voljeti skupe stvari i biti okružena istima, ali zar skupe stvari predstavljaju perfect life?možda netko tko čita blog, a nije još izgrađen, može misliti da toliko isticanje skupih stvari i jest perfect life, ali znaš i sama da nije..
    još me jedna sitnica zanima,već sam pitala jednom, ako ne želiš odgovoriti, ne moraš..zanima me s kim putuješ, tko te slika na putivanjima?

    • Nov 24, 2014 / 10:49 pm

      Mislim da ako nisi shvatila poentu posta Iluzija o Savrenom Zivotu u 1400 reci, verovatno neces ni u komentaru. Poenta cele price je bila u tome da materijalne stvari i sve te skupe krpice ne cine srecu i nisu glavni deo mog zivota, poenta je da ono sto vi vidite na slikama nije realna slika vec samo 10% nasih zivota… Ne znam zasto sve na svetu mora biti materijalno? Gde su emocije, pravi problemi? Ja sam svesna da zaista imam mnogo toga u zivotu, ali to ne znaci da sam postedjena svih problema, bas kao ni druge blogeke. Biti uspesna u poslu znaci upravo to, ne vidim konfuziju? Dobiti priznanje od svojih kolega,sefova, okoline, biti uspesan u bilo kom poslu znaci isto.
      Vec sam odgovorila mnogo puta da me na razlicitim putovanjima sikaju razliciti ljudi, zavisi kako kada sa kim idem, sigurna sam da ni ti ne ides na putovanje svaki put sa jednom te istom osobom :))) :*

    • Moranda
      Nov 25, 2014 / 7:12 am

      Ako pratiš Tamaru redovno mislim da konfuziji nema mesta. Devojka je toliko puta naglasila da sreća dolazi iznutra a ne iz materijalnih stvari ili posredstvom drugih ljudi. A ako je pratiš stvarno redovno znaš sa Tamara ima asistentkinju. Ne bi mogla sama da postigne da sve bude savršeno.

  37. Nov 24, 2014 / 10:18 pm

    Toliko bi volela da te upoznam !!! Mislim cak da cu pitati roditelje da me voze u Novi Sad iz Subotice jer te obozavam a to i moji roditelji vec znaju ! :D :*
    Posetite moj blog :

  38. Marina
    Nov 25, 2014 / 12:12 am

    Upravo se sad nalazim u toj poziciji gdje si ti bila. Za cetiri mjeseca moram da odlucim koji cu fakultet da upisem ali ne znam cime se zelim baviti. Samo znam da zelim biti uspjesna, bas kao sto si ti uvijek htjela. Jos nisam nasla svoju strast. Ali radim na tome i pokusavam da isprobam stvari da vidim sta bas ja zelim.
    Hvala ti za ovaj odlican blog i samo tako nastavi inspirirati. I osobito hvala za ovaj post sto mi je puno pomogao za sljedece vazne korake mog zivota.

    Pozdrav iz Svedske :)

  39. majabonbon
    Nov 25, 2014 / 6:39 am

    Draga Tamara, hvala ti na ovim divnim tekstovima, a pogotovo ovom. Drago mi, tješi me da znam da ima još cura koje imaju isti problem ko i ja. Završila školu, završila faks a i dalje ne znam što bi sa sobom. Osjećaj je nelagodan, ali tješi da nas ima još. Tamara divna si, iako te ne poznam ostavljaš dojam tople, dobre i pametne cure i zato te rado pratim. Pozdrav od jedne cure s malog otoka u Jadranu :)

  40. Anonimus
    Nov 25, 2014 / 7:31 am

    Voljela bih da jedan post ponedjeljkom posvetis ishrani, vjezbanju, tvojim zivotnim navikama kad su takve stvari u pitanju.

  41. Anonimus
    Nov 25, 2014 / 7:54 am

    Djevojke, koliko god se nekome ko nema mnogo novca cinilo da moras biti srecan kad mozes da kupis sve sto pozelis, vjerujte da to nije tako. Materijalne stvari usrece na kratko, kad nesto novo dobijes, ali vec narednog dana zelis nesto drugo ili ti to nije toliko interesantno. U to ste se sigurno i same nekad uvjerile. Mozda ste vise srecne vi koje nemate novca da kupite neku skuplju stvar pa mjesecima odvajate novac i skupljate sa strane, pa kad uspijete u tome budete srecne i cijenite to mnogo vise. Sreca se nalazi u nama! Sreca je kad si vrijedan pa svaki dan realizujes svoj plan ili neki cilj kome si tezio. Sreca je kad radis na sebi, kad vjezbas, vodis racuna o svom duhu i tijelu, citas dobre knjige. Sreca je prije svega zdrava porodica i dobri odnosi, ljubav. Sreca je kad mozes nekome pomoci, na bilo koji nacin. Sreca je kad radis stvari koje volis. Sve ostalo su posljedice toga, vjerujte mi na rijec. Problemi su sastavni dio zivota i oni nemaju veze sa tim da li imas torbu od 2000 ili od 20 eura. I nista ti nece biti lakse da ih prebrodis ako si obucen u skupe krpice. Takodje, neces imati vise samopouzdanja ili bolje izgledati ako imas na sebi kaput od 500 eura ili farmerice od 200, ali ces se sigurno bolje i sigurnije osjecati ako imas zdravo i uvjezbano tijelo, pa makar na sebi imao sve ukupno vrijedno 100e. A za to vam ne treba nikakav novac! Takodje, slike na drustvenim mrezama i blogovima mogu biti iluzija najveca od svih, nebitno da li su u pitanju vase prijateljice ili blogerke i javne licnosti. Ja mogu otici na luksuzni prijem ili daleko putovanje, postaviti sliku i nasmijesiti se, svi mi zavide, a ja se te iste veceri osjecam lose i sjedim u uglu, ili na putovanju osjecam se lose, usamljeno ili mi je dosadno. Mozda se osjecate bolje bi u svojoj sobi dok razgovarate sa sestrom ili prijateljicom. A to je i najbitnije, ne gdje ste, u cemu ste ili kako to drugima izgleda, nego kako se vi osjecate! U zivotu sve radimo da bismo se osjecali dobro, zar ne?
    Nadam se Tamara, da mi ne zamjeras na ovom postu. Neki komentari su me potakli da ovo napisem. O svemu tome pisala si i sama, i mislim da samo takve vrijednosti treba promovisati i iskreno govoriti djevojkama. Svako dobro tebi i tvojim citateljkama.

    • M
      Dec 1, 2014 / 11:05 pm

      Jako si lepo ovo napisala, bravo! :)

  42. M
    Nov 25, 2014 / 12:13 pm

    Tamara a da li ti je bilo lako ili tesko uciti na drugom jeziku u Londonu?

  43. Sara
    Nov 25, 2014 / 7:13 pm

    Draga Tamara, imam 14 godina i sledece godine krecem u srednju skolu, nisam jos odlucila definitivno, ali bih verovatno upisala za farmaceuta, jer mi se to svidja, a i volim hemiju. Volela bih da fakultet zavrsim u Velikoj Britaniji, zanima me da li je bilo tesko zavrsiti fakultet na stranom jeziku? Hvala u napred ♥♥♥

  44. Jovana
    Nov 26, 2014 / 12:03 am

    Zanima me, do kada ostajes u Srbiji? :)

  45. Nov 26, 2014 / 12:27 am

    This is a very insightful post with lots of good advice. I can definitely relate to some of the things you describe, as it’s very daunting to have to decide what you want to be at a young age. I agree real life experience is the best way to make these decisions, and there are lots of unconventional and creative ways to achieve the ideal job.

  46. Nov 26, 2014 / 4:40 am

    You could have been describing my childhood and college life, it was all so similar! I too ended up in a profession that I’m not sure is right for me, but haven’t yet found my calling or a better alternative. This really gives me hope that I’ll someday find a job that I love, thanks so much for this post!

  47. Nov 26, 2014 / 11:51 am

    Really really enjoying this series!! A LOT of what you mentioned, I can totally relate to! Like not knowing what my passion was, but knowing I wanted to be successful! x

  48. Dec 3, 2014 / 12:03 pm

    Awesome article! I really love this, so much inspired. I also in the same situation. Thank you for your courage to share your personal story, it is what I need right now. Thank you. Hugs and kisses


Never miss a post!

Sign up for the latest outfits and content direct to your inbox:

Your information is private.

Unsubscribe any time.